Otkrivena nova okeanska struja

Još je jedno moguće objašnjenje tog novog fenomena, a to je da se nedavno od Antarktike odvojio ledeni otok veličine Luksemburga.

Velike količine vrlo hladne vode bogate solju u pojedinim područjima u blizini obala Antarktike tonu prema dnu i preplavljuju oceanske bazene. Najdublje dosad pronađene struje imaju brzinu kretanja od 20 centimetara u sekundi, a to novo kretanje vode donosi čak 12 milijuna prostornih metara u sekundi vrlo hladne vode bogate solju s Antarktike. Postoji rizik i da se poremeti količina gustoće slane vode i količine koja potone na dno oceana.

Poznato je da su oceani najveća skladišta ugljikova dioksida, glavnog stakleničkog plina koji nastaje sagorijevanjem fosilnih goriva. Antarktička cirkumpolarna struja je hladna morska struja na južnoj polutki, a povezuje Atlantski, Indijski i Tihi ocean, što je čini najvažnijim elementom globalne termohalinske cirkulacije. Jedina obilazi oko cijeloga globusa i ima vrlo veliki utjecaj na vrijeme. Struji od morske površine pa sve do više od 4000 metara dubine. Toplijim oceanima donosi vrlo slanu i hladnu vodu i stalni je pokretač vodene mase u smjeru istoka nešto brže od Zemljine rotacije.

Na oceanske struje djeluje rotacija Zemlje, vjetrovi, temperatura, razlika u salinitetu, privlačna sila Mjeseca, ali i riječni tokovi te promjene u gustoći vode kao i druge struje. Struje čiji uzrok su vjetrovi, rijetko kad zahvate vodu dublje od 200 metara, a struje koje su posljedica tzv. Coriolisova učinka, duboke su i do 1000 metara. Javljaju se uz zapadne obale kontinenata i vrlo su brze i snažne. Najbrža među njima je Agulhaška struja u Indijskom oceanu i teče brzinom od pet čvorova.

Znanstvenici upozoravaju da se ledena područja planeta tope brže od ostatka, ubrzano topeći led u Arktičkom oceanu jednako kao i permafrost koji zauzima više od 8,8 milijuna četvornih kilometara površine na sjevernoj hemisferi, prenosi portal HRT-a. Vodeći klimatolozi svijeta već su naglašavali da je stakleničko zagrijavanje rezultat najvećeg dijela arktičkog topljenja permafrosta i da će tako ostati sve do 2100. godine, ne računajući i dodatno šire zagrijavanje zbog ugljikova dioksida i metanskih mjehurića koji isparavaju iz ledenih voda.